Don Radoslav Zovko
Kosidba se odvija pojedinačno ili u grupama ovisno od veličine livade koja se kosi ili od želje kosaca. Redovito kose muškarci, veoma rijetko žene. Kosac kosu uzima s obje ruke, zanosi je na desnu stranu radi boljeg zamaha, a onda je naglo spušta u travu koju kosi i gura kosu svom snagom na lijevu stranu koliko može dosegnuti ne pomičući se s mjesta. Pri kosidbi kosac se malo poguri naprijed i svom snagom zamahiva kosom. Što je kosa oštrija i zamah jači i brži time kosa bolje kosi travu. Naravno da ovo zamahivanje kosom najviše umara kosca. Kosa pokošenu travu slaže na lijevi stranu kosca, u otkos. Širina otkosa je oko 1,2 metara, a zavisi od jačine i vještine kosca. Za dobrog kosca nije dovoljna samo snaga i dobra kosa nego i vještina košenja.
Kosac za pasom nosi pribor za oštrenje kose. Pribor se nalazi u drvenoj posudi, sličnoj boci bez grljka, koja se zove vodir. Vodir visi s desne strane o boku kosca, a kajšom ili špagom je svezan oko pasa. U vodiru se nalazi voda, duguljast brus, krpica na vrhu drvenog štapića koja se zove perača. Kad se kosa istupi kosac je oštri. Najprije se kosa uspravi tako da se kosište osloni na zemlju a kosu drži u rukama. Kosac je nakvasi peračom a onda oštri brusom s obje strane. Oštri se otprilike svaki petnaestak minuta.
Kad se kosa potpuno istupi, nakon nekoliko sati kosidbe, treba je otkovati. Kosac kosu otkiva tako što u zemlju zabije željeznu podlogu (bapku) na kojoj će otkivati kosu, do nje legne, na bapku stavi kosu i po njoj udara čekićem za otkivanje. Tim udarcima kosac istančava oštrinu kose. Treba posebna vještina i znanje da se kosa dobro otkuje. Ako kosa nije dobro otkovana teško je s njome kositi. Dobro otkovana i naoštrena kosa treba pola snage, za razliku od tupe i neotkovane kose. Od svih fizičkih radova kosidba se smatra najtežom. Jedan prosječan kosac, za jedan ljetni dan, može pokositi tri dunuma zemlje.
U brdu je lakše kositi zbog manjih ravnih površina ne zamahuje se kosom uvijek punom snagom. U brdu često se kosi u hladu ili se barem pri odmoru može otići u hlad. Na Blatu je kosidba mnogo teža. Obično je u vrijeme najveće ljetne vrućine, bez hlada i hladne vode za piće.
Prije kosidbe na Blatu najprije treba odrediti koje je čiji čajer jer su mrginji potpuno zarasli u travu. Obično se vrbove ili šipke od konopljike zadiju uz mrginj, a onda od šipke do šipke gusto i pravo, gazi da ostane vidljivi trag koji će koscu pokazivati dokle treba kositi. Nisu rijetki slučajevi da se na Blatu promaši vlastiti čajer ili da ga se uopće ne može odrediti gdje je. U tom slučaju ti neznalci čekaju dok drugi pokose pa njihov čajer ostane sam onda ga kose.
Kad se sjeno djelomično prosuši, a to ovisi od debljine otkosa i jačine sunca, nastupe plastilice. Plastilice su žene i muškarci, često i odraslija djeca. Najprije vilama, otkose prevrnu i primaknu jedne do drugih u jednu cjelinu koja se zove kosa. Iza toga grabljama grabe po ledini da ostatke sjena primaknu kosi. Tijekom dana sjeno u kosi se vilama prevrne nekoliko puta dok se potpuno ne osuši. Kad se sjeno osuši, skuplja se u naviljke. To su mali stoščići koje mogu dvije osobe ponijeti na dva drvena koca. Ovi koci zovu se sinjski koci baš zato što se na njima nosi sjeno. Netko sjeno već iz naviljka goni kući, a netko naviljke snosi na jedno mjesto i sadiva u stog. Stogovi na Blatu ne ostaju dugo jer bi ih goveda razbucala, nego ih njihovi vlasnici nastoje što prije prenijeti kući.
Sjeno se kući pregoni na konjima u handaćima ili na kolima. Handaći su posebna muka. Vežu se tako što se konop zvani polikarija prostre po zemlji, u obliku pravokutnika, širine tridesetak centi. Preko njega, unakrsno na sredini, postavi se sinjsko uže, koje na polikariji pravi dvije krivine. Sjeno se vilama nanese na polikariju u obliku sanduka kao što je i polikarija položena. Sjeno se slaže u handać toliko koliko konj može ponijeti. Kao mjera smatra se da konj može ponijeti oko sto kila. Postavljeno sjeno se malo nogama zbije. Zatim se postavljenim sinjskim užem na sredini dobro stegne. Onda se sa strane uzme za vrh polikarije gdje se nalazi drveni kolić, lagano savija sjeno s polikarijom, dok se potpuno ne savije do već stegnute sredine, i s ostatkom sinjskog uža, preko kolića polikarija se čvrsto veže u sredini handaća. To je jedna glava handaća. Tako se savija i veže i druga strana to jest glava handaća. Na sredini handaća napravi se mala rupa u sjenu za mjesto gdje će doći krstać samara koji će držati da handać ne spadne s konja. Handać nije lako natovariti na konja pogotovo ako je konj nemiran i neiskusan. U tom slučaju netko ga treba držati dok se tovar ne natovari.
Handać se postavi okomito tako da ga drži netko. Pored njega dovede se konj. Iskusniji konj sam stoji dok se handać natovari, a neiskusnog i nemirnog treba netko držati da se ne pomiče. Da se handać natovari potrebno je najmanje dva jaka čovjeka, a dobro dođe ako ih ima i više. Jedan čovjek stoji između konja i uspravljena handaća, a drugi iza handaća. Onaj iza handaća podiže glavu handaća od zemlje, dok ga onaj drugi istovremeno nanosi glavom i rukama na samar. Kad nasloni glavu handaća na samar povuče se natrag i zamijenio onog drugog čovjeka koji je podizao handać, kad to učini, onaj drugi prelazi na drugu stranu konja prihvaća glavu handaća sa samara i obojica skupa handać nanose na samar tako da ona rupa na handaću točno legne na krstać. Dobro svezani i natovareni handać ne može lako konj zbaciti sa sebe. Loše svezan handać i loše natovaren može i sam pasti s konja. Dobar konj čuva handać da ne padne pa kad je i loše natovaren. Nekada se handaći pregone na desetak konja tako da to liči na pravu karavanu putujućeg sjena gdje se samo vide rep i glava konja. Handać rastovaraju dvojica ljudi tako što konj savije glavu k zemlji, a dvojica ljudi od straga istovremeno podižu glave handaća i preko glave konja bacaju ga na zemlju. Iako vezanje i tovarenje handaća izgleda kompliciran posao, vješti ljudi to veoma brzo i dobro, moglo bi se reći i s lakoćom, rade.
Ljudi bogatiji ili bolje stojeći koji imaju kola, sjeno prevoze na kolima. Takav način prenosa sjena je mnogo zgodniji i brži. Na kola se natovari i do deset kvintala sjena, koje se slaže u obliku pravokutnika i dobro uveže užima da se putom ne prospe. Kako se god sjeno čvrsto uvezalo uvijek se putom ono djelimično prospe zapinjući o grane stabala koja se nalaze uz put.
U brdskim krajevima gdje konj ne može doći sjeno ljudi nose na sebi u balama. Bala se veže užetom kao obični paket, stavlja se na leđa i nosi. Ako se nosi blizu nije odviše nezgodno, problem je ako se to nosi kilometrima po bespućima i kroz šipražje. U brdskim krajevima u doba kosidbe ima puno zmija pa uvijek postoji opasnost da zmija nekoga ujede. Zmije se rado uvlače u sjeno radi skrivanja ili hladovine pa neoprezne radnike koji rade o sjenu mogu lako ujesti. Bude slučajeva da se zmija u bali sjena donese čak i u štalu. Hercegovačke zmije neće nikad iz čista mira ujesti čovjeka, one samo ujedaju u samoobrani. Problem je što zmija ne zna je li čovjek nju napada ili radi o sjenu.
Sjeno koje se dotjera kući ubacuje se u pojate ili štale ili se sadiva u stogove.
Koncem prošlog stoljeća u Pologu se počela primjenjivati tehnika u košenju trave. Kosilice, plastilice, grabljačice i balarice tako da se danas malo radi ručno. Ali kako je nestalo domaćih životinja smanjena je potreba za sjenom tako da danas pola Blata ostaje ne pokošeno i u Gornjem Pologu polje se malo kosi.