Bila je to godina 1974. Bio je Dan Republike. Nije se radilo niti išlo u škole dva dana. Svake godine u to vrijeme moji su išli u Soviće gdje bi se pripremalo meso za zimu. Tada je dedo još gojio dva krmeta a iz Goranaca od Krešića bi dobili nekoliko ovnova zbog korištenja naše zemelje za pašu svoje stoke. Glavni dio ovog posla je vodio moj stric Luka i moja majka koja je znala radit oko mesa. Mi ostali smo pomagali i u glavnom bili oko vatre u staroj pojati pored kuće. Nije samo kod Lukasovih kuća bila velika rađa već su i Ilinčići, Ćićini, Adžijini, Vranini i Ivišini isti posao radili kod svojih kuća. Tih dana selo je bilo puno ljudi, starija generacije je još u životu bila, a mlađi ljudi su došli iz Cima da pomognu u pripremi mesnih proizvoda za zimu.
Ta godina je bila posebna jer su Sovići tek dobili električnu energiju. Znajući za to moj otac je ponio naš televizor i vanjsku antenu, te smo omogućili gledanja televizora u velikoj sobi u Lukasovića kući. U veče se svo selo iskupilo kod nas da se gleda tv premijera filma Bitka na Sutjesci. Soba je bila potpuno popunjena ljudima. Starija čeljad je sjedila na stolicama i sećiji, dok smo se mi mlađi snalazili sjedeći po podu. Kad je film započeo prestala je priča i svi su njemo promatrali film. Kako je film duže trajao čuo bi se po koji komentar ali bez duljeg razgovora. Napetost sa filma prenjela se i u sobu među ljude. Starija čeljad koje je bilo dosta u sobi, iako je prošlo trideset godina, još se živo sjećala rata. Svatko je nosio po koji ožiljak od tog vremena. U jednom trenutku u sred scene partizanskog proboja žačuje se ružna psovka i Vinko uzrujan usta i ode iz kuće. Bio sam iznenađen ponašanjem susjeda Vinka koji je važio za najblažeg čovjeka u selu. Uvijek je bio tih, nenametljiv i spreman da pomogne kad treba. Upitah strica Luku: „Što je Vinku ?“. On se nasmija i reče da je Vinko bio u bitki na Sutjesci. Rekoh kako je bio. Smijući se Luka reče : „ Kao njemački vojnik“.
Fotografija: Kod Grave u Zabukovlju, Ćompo, Luka i Ivan
