Don Marinko Ivanković je 23.7.23. održao 25. po redu sovićku misu uz prisustvo oko 150 vjernika. Don Marin Krešić je i ovaj put bio uz don Marinka.
Foto Matea Glibić i Tomislav Ivanković
Sovići.info
Web-stranica o Sovićima kraj Goranaca
I ove godine održaće se tradicionalna sovićka misa u nedelju 23.7.23. godine u 18,00 sati. Don Marinko Ivanković ovisno o zdrastvenom stanju će doći, ali sigurno će biti don Marin Krešić i fra Ivan Ivanda.
Foto Darko Glibić
Bila je to godina 1974. Bio je Dan Republike. Nije se radilo niti išlo u škole dva dana. Svake godine u to vrijeme moji su išli u Soviće gdje bi se pripremalo meso za zimu. Tada je dedo još gojio dva krmeta a iz Goranaca od Krešića bi dobili nekoliko ovnova zbog korištenja naše zemelje za pašu svoje stoke. Glavni dio ovog posla je vodio moj stric Luka i moja majka koja je znala radit oko mesa. Mi ostali smo pomagali i u glavnom bili oko vatre u staroj pojati pored kuće. Nije samo kod Lukasovih kuća bila velika rađa već su i Ilinčići, Ćićini, Adžijini, Vranini i Ivišini isti posao radili kod svojih kuća. Tih dana selo je bilo puno ljudi, starija generacije je još u životu bila, a mlađi ljudi su došli iz Cima da pomognu u pripremi mesnih proizvoda za zimu.
Ta godina je bila posebna jer su Sovići tek dobili električnu energiju. Znajući za to moj otac je ponio naš televizor i vanjsku antenu, te smo omogućili gledanja televizora u velikoj sobi u Lukasovića kući. U veče se svo selo iskupilo kod nas da se gleda tv premijera filma Bitka na Sutjesci. Soba je bila potpuno popunjena ljudima. Starija čeljad je sjedila na stolicama i sećiji, dok smo se mi mlađi snalazili sjedeći po podu. Kad je film započeo prestala je priča i svi su njemo promatrali film. Kako je film duže trajao čuo bi se po koji komentar ali bez duljeg razgovora. Napetost sa filma prenjela se i u sobu među ljude. Starija čeljad koje je bilo dosta u sobi, iako je prošlo trideset godina, još se živo sjećala rata. Svatko je nosio po koji ožiljak od tog vremena. U jednom trenutku u sred scene partizanskog proboja žačuje se ružna psovka i Vinko uzrujan usta i ode iz kuće. Bio sam iznenađen ponašanjem susjeda Vinka koji je važio za najblažeg čovjeka u selu. Uvijek je bio tih, nenametljiv i spreman da pomogne kad treba. Upitah strica Luku: „Što je Vinku ?“. On se nasmija i reče da je Vinko bio u bitki na Sutjesci. Rekoh kako je bio. Smijući se Luka reče : „ Kao njemački vojnik“.
Fotografija: Kod Grave u Zabukovlju, Ćompo, Luka i Ivan
Danas 3.11.22. u Zagrebu poslije sahrane pokojnog Ivana Glibića Ike susretoh sovićane : don Marinka Ivankovića i Ivanku Glibić, Ivu Ćićinu.
Pod dojmom sovićkih razgovora zamolih sina da mi pokuša popraviti ovu starnicu. Uspio je pa obljavljujem :
Ivan je bio najstariji djete u roditelja, Ante Glibića zvanog Ljubuški iz Sovića i Ljubice rođene Lovrić s Bašića Guvna.
Imao je brata Vinka i pokojnog Blašku te sestru Olgu udatu Knezović.
Ispraćaj pokojnog Ike je bio dostojanstven kako i priliči ovom velikom čovjeku. Fotgrafije iz Zagreba.
Najpoznatiji sovićki franjevac bio je fra Ilija Marojević. Krsno mu je ime bilo Petar, a bio je sin Ambroza. Rođen je 6. prosinca 1804., krstio ga je fra Nikola Ilić 2.siječnja 1805, a krizmao biskup Miletić. Franjevački habit je obukao 27. lipnja 1826. u Kreševu, a prve zavjete položio i postao franjevac 27. lipnja 1827.
Školovanje je započeo 1828. u Subotici pohađajući prvi razred humaniorâ. Nakon njezinog dovršetka 1830. otišao je u Kremnicu gdje je odslušao prvu godinu studija filozofije. Tijekom šk. god. 1831./32. drugu godinu je završio u Kecskemétu odakle je na studij teologije upućen u Vác. Nakon prve godine trebao je biti premješten u Hlohovec, no ipak je ostavljen u Vácu gdje je 1834. završio drugu godinu. Posljednje dvije godine teologije završio je u Egeru, premda je najprije bilo planirano da i treću godinu sluša u Vácu. Odatle se 1836. vratio u Bosnu Srebrenu da bi se kasnije pridružio kustodiji hercegovačkih franjevaca.
Bio je župnik u Brotnju 1845.-1846. u Ružićima 1846.-1849. Bio je sposoban svećenik. Vršio je službu lektora na studiju filozofije. Bio je magistar ili meštar novaka što znači učitelj na Širokom Brijegu 1849.-1850.
Fra Ilija je 1850. darovao svome bratu Iviši sve potrebno za misu kako je zapisao sam na starom molitveniku. Tada još nije bilo ni župe ni crkve u Gorancima i time se služio on i drugi svećenici za mise na grobljima kad bi došli u Soviće.
Fra Ilija je umro već slijedeće 1851. godine, a imao je svega 47 godina. Iz fratarskog sanduka što ga je fra Ilija ostavio kod brata Iviše ovo su fotografije starog kaleža na kojem piše :
KALEŽ : MAROJEVIĆA AMBROŽE IZ SOVIĆA GODINE 1819
Matea Glibić :
Susreti Sovićana nastali su kao spomen na Mladu Misu salezijanca don Marinka Ivankovića na Ilindan, 20. srpnja 1969. godine.
I ove godine, 24. put za redom, održat će se susret Sovićana i njihovih potomaka na groblju Radešnice (Donji Sovići, župa Goranci). Tim povodom sv. Misu za sve Sovićane, pokojne pokopane na Radešnicama kao i za sve pokojne i poginule Sovićane pokopane na drugim grobljima ili im se grobovi ne znaju, slavit će don Marinko Ivanković u subotu, 6. kolovoza 2022. u 18 sati.
Ne smijemo niti možemo zaboraviti svoje korijene odakle su naši očevi, majke, djedovi i bake, odakle je naša starina. Stoga, skupimo se i ove godine na Radešnicama i prisjetimo se naših predaka, onih koji su nam ostavili sve ovo što danas imamo. Sovićani i ostali prijatelji DOBRODOŠLI
Biskup fra Pavao Dragićević tražio je od Svete Stolice da se sv. Ilija slavi kao zaštitnik Bosanskog kraljevstva. Sveta Stolica je udovoljila njegovom zahtjevu dokumentom od 26. kolovoza 1752. godine, te tako starozavjetni svetac postade svetac Bosanskog kraljestva. Nadam se da sveti Ilija i danas štiti BiH jer joj zaštita itekako potrebna.
U mojoj obitelji ime Ilija prije je bilo prilično često. Najpoznatiji od svih Ilija u mojoj obitelji je bio Petar. Petar je bio jedan od Ambrozijevih sinova, rođen 1804. godine a umro 1851. godine. Uz najvjerojatnije svoga strica Jeronima (Matu) bio je fratar u teška vremena.
U obitelji Marojević Glibić postoji i danas sve potrebno za služenje sv. mise što su ovi svećenici ostavili. Postoje i dva stara molitvenika. Na jednome je upisano da ga je fra Ilija darovao svome bratu Iviši 1850. godine.
Iz obiteljskih priča ali i obiteljskog stabla kojeg je Vesna napravila na osnovi podataka iz Matične knjige župa Goranci, znam da je ime Ilija bilo često u našoj široj obitelji. Međutim, u Lukasovića dvojica Ilija krajem 19. i početkom 20. stoljeća su mladi umrli pa je moj otac imao nadimak Ćompo. Njegova baba ga je tako nazvala da ga ne bi zvali Ilija. Otac mi je kao dijete ratne 43. godine dobio tifus i jedva je preživio. U generaciji mog oca su bila još dvojica njegovih prezimenjaka sa imenom Ilija. Ovo je stvaralo dosta administrativnih problema zbog istog imena i prezimena, jednom je i ime oca bilo isto Jozo, te je meni otac dao ime koje niko nije imao u našoj obitelji.
Prije skor 3 godine sin mi reče da će mom prvom unuku dati ime Ilija. Ovo me je iznenadilo jer Ilija nije bilo ime koje bilo popularno. Kasnije saznadoh da i nevjestina obitelj ima Ilija ito iz srca Bosne. Tradicija se tako nastavlja i u nas Lukasovića.
Sretan ti imendan Ilija
Mladen Glibić
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
I ove godine održan je 17. susret Sovićana i njihovih prijatelja na Radešnicama. Bio je to 23. susret. Kako je Mario nedavno prolazeći kroz Trebižat navratio na groblje koje se nalazi uz cestu koja vodi iz Čapljine prema Ljubuškom i vidio da su na tom groblju pokopani Marijan Ivanković umro 1893. i Jozo Ivanković umro 1897. U našoj obitelji postojala je predaja da smo imali rodbinu u Trebižatu kod Čapljine, ali se nije znalo točno koje su to bile rodbinske veze koje su prekinute Prvim svjetskim ratom. Nikola Mandić istražujući Porijeklo hrvatskih rodova u Hercegovini što je objavio u više knjiga napisao je da su tri sina Mije Ivankovića iz Mamića kod Kočerina odselila u Trebižat kod Čapljine, a jedan u Sovića. U Trebižat su otišli Marijan, Jozo i Petar, a u Soviće Ivan. Na starom groblju u Trebižatu Mario je pronašao grobove Marijana i Joze, a Petrova groba nije pronašao. Petru ili nitko nije podigao spomenik s natpisom ili je negdje drugdje pokopan. Ja sam poželio vidjeti to groblje te smo 19. srpnja krenuli Mario, Mate i ja u Trebižat. Našli smo groblje i grobove i pomolili se za pokojne Marijana i Jozu i sve pokojne na groblju. Na groblju nas je dočekalo iznenađenje koje nismo očekivali i radi čega u prvom redu pišem ovih nekoliko redaka. Dok smo malo gledali grobove Mate je došao do kapele i tamo našao na kapeli ploču koju su postali Trebižaćani 2014. na kojoj piše da je groblje osnovano 1845. i da ga je kod osnivanja blagoslovio župnik fra Ilija Marojević. Staro groblje je blagoslovio sovićki pratar još jedna veza Sovića i Trebižata. Dok sam prikupljao podatke za obiteljsko stablo nekako mi se nametalo pitanje: Kako je prvi Ivanović došao u Soviće? Sovići i Mamići ipak nisu tako blizu u to vrijeme kad se uglavnom putovalo pješke. I dali je fra ilija imao nekakav udio u tome jer je Andrijana žena Marijana prvog Ivankovića u Sovićima bila sestra fra Ilijina. I to mi se pitanje ponovno nametnulo na starom groblju u Trebižatu: Nije li fra Ilija imao nekakav udio u dolasku Ivankovića u Trebižat?
© 2025 Sovići.info
Theme by Anders Noren — Up ↑